Kako sami određujemo svoju stvarnost?

U ovom ćemo članku preko dva praktična eksperimenta vidjeti kako naše misli utječu na našu materijalnu stvarnost, odnose, život… i na što nam se u određenom trenutku događa.

Prvi primjer dogodio se na početku 20. stoljeća u Londonu. Engleski znanstvenik Francis Galton jednoga je dana obavio slijedeći pokus:

Prije svakodnevne šetnje Londonom, čvrsto je vjerovao u činjenicu: »Ja sam najomraženiji čovjek u Engleskoj!« Za nekoliko minuta usredotočio se na tu predstavu koja je bila slična samohipnozi i nakon toga otišao u uobičajenu šetnju.

Nije dugo trajalo da se dogodilo slijedeće: nekoliko prolaznika ga opsovalo ili se okrenulo u stranu s gađenjem na licu. Neki lučki radnik koji je prolazio, tako ga je gurnuo laktom da je pao u blato. Činilo se da se taj otpor prenio i na životinje. Kada je pored njega prolazio fijakerski konj, šutnuo ga je i ponovo je pao u blato.

Kada se skupila manja grupa ljudi, svi su stali na stranu kočijaša, zbog čega je Francis Galton pobjegao i radije se brzo vratio kući.

Iz ove priče možemo naučiti da čovjek nije ono što misli da jeste, već je ono što misli. Znači: ako mislimo o sebi pozitivne, radosne i vesele misli, to ne utječe samo na nas, već to osjećaju i drugi ljudi. Ili rečeno još nekoliko drugačije – nije potrebno da okolini posredujemo svoje unutarnje stanje riječima: ljudi to jednostavno »osjete«.

Kakva je naša misaona usmjerenost (sugestija, autosugestija), dok se krećemo među ljudima? Mislimo li: »Ja sam čovjek kojeg svi najviše vole u Hrvatskoj« ili suprotno, kao što je sugerirao Francis Galton? Da li očekujemo da će nas drugi ljudi »odbaciti«, okrenuti se u stranu, podsmjehivati nam se ili suprotno – da će biti do nas ljubazni, nasmijani i veseliti se našem društvu?

Naša očekivanja i naša unutarnja vibracija koju osjete drugi ljudi, određuju odziv okoline. Zašto ne bi radije zamišljali sve najbolje o sebi? Svijet je ogledalo svega što osjećamo u svojoj unutrašnjosti. Kako unutra tako i na vani to važi u međusobnim odnosima.

Postoji još jedan vrlo zanimljiv eksperiment koji se naziva Schrödingerjeva mačka. Radi se o pokusu kojeg je učinio austrijski fizičar Erwin Schrödinger. Priča je ovakva:

U zapečaćenoj kutiji sjedi mačka. S kutijom je povezana naprava koja sadrži radioaktivna atomska jedra i posudu s otrovnim plinom. Mačka ne može utjecati na tu napravu. Ako jedro raspadne, nastat će djelić koji će aktivirati napravu i ta otvori posudu i plin ubije mačku. Ako jedro ne raspadne, mačka preživi.

Gledano sa kvantnog nivoa mehanike, djelić koji se ne posmatra, predstavlja superpoziciju (postoji u isto vrijeme) »raspalog« i »neraspalog« jedra. Kada posmatrač otvori posudu, vidi samo »raspalo jedro/mrtvu mačku« ili »neraspalo jedro/živu mačku«.

Što vidimo kada otvorimo kutiju? Živu ili mrtvu mačku? Radi se o stajalištu posmatrača ili drugim riječima – vidimo ono što očekujemo. U tom trenutku postoji više mogućnosti rješenja određenog „problema“ i na kvantnom nivou u isto vrijeme postoji više načina mogućeg raspleta događaja, a mi svojim mislima odlučujemo koji će se ostvariti.

Ako pogledamo svjetske događaje, tada razumijemo da su masovni mediji u suštini »programatori« kolektivne (pod)svijesti sa strahom, ljutnjom, gnjevom … Napoleon Hill vrlo lijepo definira »propagandu« i to: »Propaganda je bilo koje oruđe, plan ili metoda kojom možeš utjecati na ljude, bez da bi oni znali da su pod utjecajem ili da su izvor utjecaja.« Za razmišljanje još ovo: ako ne bi nitko prati masovne medije, tada ne bilo mogućnosti za nastanak gospodarske krize, depresije, straha …

Oba spomenuta eksperimenta potvrđuju nam to što znanstvenici, koji se bave kvantnom fizikom, već dugo znaju – da je rezultat određenog pokusa ovisan od očekivanja znanstvenika. Pođimo korak naprijed i pogledajmo kako se to odražava u našim životu.

Odemo liječniku i nakon svih pregleda dobijemo određenu dijagnozu. Možda jesmo zdravi, a možda nismo. Recimo, da nam liječnik javi neprijatnu vijest i imamo neki zdravstveni problem. Očekivanje liječnika (i time naše vjerovanje u njega) ovisno je od toga da li je zdravstveno stanje izlječivo ili ne i odlučuje, hoće li liječenje biti uspješno.

A nije sve ovisno samo od liječnika – ovisno je i od zapisa na kolektivnom nivou ili drugim riječima da li na kolektivnom nivou već postoji osoba koja je uspješno liječila tu bolest. Naravno, ključna je i naša misaona usmjerenost, hoćemo li se izliječiti ili nećemo. Kako sve vidimo sami? Želimo li se izliječiti, odnosno imamo li još želju do života i time potrebu po izlječenju?

Što možemo iz ovoga naučiti? Mi smo uzrok, svjesni ili potsvijesni, da nam se u životu događa ono što se događa. Naše misli koje su jasno predstavljene, ponavljaju se i napunjene su osjećajima. Postaju naša stvarnost. Sve, što u životu imamo, dobro i slabo, bilo je stvoreno pomoću naših misli i osjećaja.

Misli su stvari i vremenom postanemo ono što cijelo vrijeme razmišljamo. Ako promijenimo svoje mišljenje, promijenimo život.