
Što najčešće dodirujemo?
Svijet u kome živimo postaje sve više tehnološki i ako želimo ili ne želimo, tehnologija svakim korakom preuzima nadzor našim životima. Mnogi ne znaju ići svijetom bez svog pametnog telefona. Svakih par minuta provjeravaju poruke i žele biti dostupni na svakom mjestu i u svako vrijeme.
Facebook, Twitter, Instagram, Gmail … Nekada bili smo ovisni od šećera, alkohola ili nikotina, sada postajemo ovisni od interneta, pametnih telefona i socijalnih mreža. Privatnost u suvremenom svijetu više ne postoji, sve je postalo javno ili „prikriveno“ kontrolirano od strane tajnih vladinih agencija. Mnogi ljudi sve svoje aktivnosti, razmišljanja, poglede… svakodnevno objavljuju na Facebooku, Twitteru i ostalim socijalnim mrežama uz koje prežive sate i sate.
Lajkanje je postalo suvremeni trend i ako na Facebooku nemamo dovoljno lajkova, osjećamo se depresivno, tužno, previđeno… Prije nekog vremena sam na srpskom blogu Kompjuteraš našao objavu (radi se o parodiji, ali nije daleko od istine) s naslovom “U Beogradu osnovana prva klinika za odvikavanje od lajkova”. Zabavno je čitati taj zapis i uz to se i smijati, a s druge strane čini mi se i te kako istinit.
Uz sebe imamo ljude, partnera, obitelj, djecu, suradnike … ali njima nikada ne pripada naša najveća pažnja. Najviše pažnje ima naš telefon. Ako bi se ljudi toliko puta nježno dotakli čovjeka kako se svakodnevno dotaknemo mobilnog telefona, svijet bi bio drukčiji – više radostan, više voljen, s više unutarnjeg i vanjskog mira i ljudi bi bili zdraviji i bolje međusobno povezani.
Prođe me jeza kada pomislim koliko Wi-fi-ja je istovremeno uključenih v jednoj katnici, iako na internetu nađemo puno dokaza o štetnosti signala na naše zdravlje, energiju i zdravlje. Ja imam moje računalo na kablu i tako će i ostati. Dobri stari kabel puno je bolji od Wi-fi-ja. Uz to – ova je veza do interneta nije samo sigurnija nego i zdravija.
U mojoj mladosti puno smo se igrali vani, na igralištu, u prirodi i trčali smo okolo na svježem zraku. Smijali smo se, igrali u lokvama, igrali se u pijesku i jurili se po travnjacima ili se ljuljali na ljuljačkama. Današnja djeca sve više su “ležerna”, sve manje u prirodi i sve više između četiri zida. Računalne igrice, pametni telefoni, razgovori preko Facebooka … glavni su, a ono što njihovo tijelo najviše treba – dodir, zagrljaj i pogled iz oči u oči – dobivaju sve manje i manje.
A roditelji odnosno odrasli nisu ništa drukčiji, žure na posao, žure na posao, žure na posao, uvijek pod „visokim naponom“ i prisiljeni do krajnjih granica da postignu onu „normu“ koju traži njihov nadređeni na poslu. Vremena za sasvim jednostavne aktivnosti kao što su razgovor, dodir, zagrljaj, igra, šetnja, trčanje, sport … jednostavno više nema. Usprkos brojnim socijalnim mrežama sve je manje kontakata u živo, sve manje kava, sve manje razgovora i sve manje smijeha i iskrenih pogleda.
Postoji puno istraživanja o tome kako su dodir i zagrljaj dobri za naše zdravlje jer se uz nježne dodire i zagrljaje stvaraju endorfini, oksitocin i mnogi drugi dobri hormoni, da i ne govorimo o tome kako se kemija u našem tijelu potpuno promjeni. Uz dodir postajemo drugačiji, nježni, voljeni i suosjećajniji.
Što bi se desilo ako se malo “iskopčamo” od interneta i svih suvremenih aparata i češće se sretali sa svojim prijateljima, članovima obitelji, suradnicima i rođacima u živo i tada zaboravili na svoje pametne telefone i radili ono što smo radili prije 20 ili trideset godina – družili se, razgovarali i jednostavno “imali se dobro”?!
Čovjek je uvijek bio i uvijek će biti socijalno biće koje za svoje postojanje treba blizinu čovjeka i toplinu. Najteža kazna koju može dobiti zatvorenik je: biti dugo vremena zatvoren u samici. To je čak teže podnijeti nego bilo kakav drugi oblik nasilja. Rane zarastaju ali duševne rane ostaju i puno teže zarastaju i ne može se preko noći “zaboraviti” što se dogodilo.
Ako već imamo uz sebe svu tu suvremenu tehnologiju, onda je okrenimo u svoju korist. Odredimo koliko ćemo vremena provesti na Facebooku, elektronskoj pošti i “čeprkanje” na internetu. Držimo se toga bez obzira koliko imamo ili nemamo različitih obaveza. U taj dnevni raspored stavimo obavezno i vrijeme koje ćemo provoditi sami sa sobom (meditacija, trčanje, šetanje, čitanje, masaža …) i sa drugima (partner, obiteljski članovi, rođaci, prijatelji…). Ali pozor: u vrijeme kada smo sa živim ljudima (na znam kako se drugačije izraziti), prekinimo veze virtualnog svijeta i budimo s njima 100 %.
Svaka čitateljica i svaki čitatelj koji je došao do kraja današnjeg članka, vjerojatno poznaje odgovor na pitanje: Što najčešće dodirnemo? Odgovor je na dlanu – mobilnog telefona. Predlažem da počnemo to korak po korak mijenjati i da više dodira i pažnje dajemo ljudima koji su oko nas. Bit će nam zahvalni i još dugo će pamtiti prijatne trenutke radosnog druženja i smijeha.