Zašto nogometaši promaše jedanaesterce?

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji polako se bliži kraju. Sutra je prvo polufinale, u srijedu još jedno, a u nedjelju slijedi najviše očekivano – veliko finale. 🙂

Toliko jedanaesteraca koliko smo ih vidjeli na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu, do sada još nismo vidjeli. Od jednog samog jedanaesterca može biti ovisno hoće li ekipa pobijediti ili ne. Ali, kad su nogometaši postavljeni u situaciju da je potrebno izvesti kazneni udarac, ponekad se čini da su se njihova “kemija” i “razboritost” potpuno promijenile.

Nije važno je li taj nogometaš Messi, Neymar, Ronaldo ili netko drugi. Bez obzira nato koliko je neki nogometaš poznat, bez obzira na to koliko zarađuje na godinu i za koji veliki klub još želi igrati, kada izvodi jedanaesterac ovisan je o samome sebi. I od toga koliko se zna opustiti, smiriti i usredotočiti.

Na YouTube možeš naći pravo malo more “čudesno” promašenih jedanaesteraca i ako se želiš nasmijati, moraš to vidjeti. Ali nogometašima koji su izvodili te “čudesno promašene slobodne udarce” nije bilo nimalo do smijeha.

Što se desi kada nogometaš uzme loptu i stavi je na onu bijelu točku koja označava kazneni udarac i nakon toga uzme zalet i puca prema golu? Neki nogometaši imaju svoje „najdraže“ smjerove i kutove“ gdje usmjeravaju loptu. Ali, ako su loše pogodili loptu, ne pomaže im ni njihov najdraži smjer.

Kada pomislim na jedanaesterce, često pomislim na jednog od najboljih golmana svih vremena – na legendarnog Petera Shiltona. Prije mnogo godina pratio sam ga preko TV ekrana kako brani jedanaesterce. Ponekad je stvarno bio “prekratak”. Ako se dobro sjećam, svejedno je u više od 80 % primjera, kada je branio kaznene udarce, bacio se u pravi smjer. To je rijetkost koju danas ne vidimo više čak ni kod najpoznatijih vrhunskih vratara.

Veliki kineski mislilac Trangus prije mnogo godina izrekao je jednu lijepu misao na temu takmičenja. Odmah kad sam je pročitao, sjetio sam se jedanaesterce i našao ideju za današnji blog zapis.

Njegova misao bila je slijedeća: “Kada strijelac lukom odapinje strijelu bez misli na posebnu nagradu, očuva svu svoju spretnost; kada odapinje da bi dobio brončanu medalju, već je nervozan; kada odapinje za zlatno odličje, postane slijep, vidi dvije mete i sav je iz sebe. Njegova vještina se nije promijenila, ali nagrada ga razdvaja. Brine ga! Više misli na pobjedu nago na gađanje. Potreba po uspjehu isisala mu je moć.”

DeMello je o toj Trangusovi misli rekao: “Zar ne vidite u ovome sliku većine ljudi? Kada živite za ništa, čuvate vještine, svoju energiju, opušteni ste, ne brine vas ništa, svejedno vam je dobivate li ili gubite.”

Ako bi nogometašima kada izvode jedanaesterce bilo potpuno svejedno hoće li pobijediti ili izgubiti, sigurno bi uspjelo mnogo više jedanaesteraca. Uz ovo sjetio sam se na mudrost iz transurfinga realnosti da je u životu, kada želimo u nečemu uspjeti, potrebno smanjiti važnost. A to je u situaciji kada si na stadionu pred više deset tisuća ljudi i još više miliona ili čak dvije milijardi koji te prate na TV lakše reći nego učiniti.

Radi se o nacionalnom ponosu, radi se o domovini, radi se o prilici koja se ne nudi uvijek i svaki si nogometaš sam u sebi stvara dodatni pritisak u smislu “moram”. A rezultat je takav kakav je – početnička pogreška kod izvođenju jedanaesteraca.

Rješenje je jednostavno – prije kaznenog udarca potrebno je znati se smiriti se posebnim tehnikama disanja, koncentrirati se, biti “u flowu”, misliti na ništa, želja po pogotku ne smije biti prevelika, ali i ne premala.

To što sam napisao, važi i u svakodnevnom životu, posebno tada kada imamo ispred sebe neki “važan” govorni ili javni nastup odnosno predstavljanje.