Milovanje, dodiri i povezanost

O zagrljajima i dodirima sam u svojim blog zapisima više puta pisao jer je to tematika, koja je sve aktualnija u suvremenom i sve bržem svijetu, kada smo sve više povezani preko različitih socijalnih mreža. Lažan osjećaj “povezanosti” preko tih mreža sve nas više udaljava jedne od drugih i sve je manje istinitih ljudskih druženja, kontakata, dodira i razgovora.

Kada sam istraživao tematiku zagrljaja i dodira, naletio sam i na Samanthu Hess koja je 2013. u Portlandu u SAD ustanovila zanimljiv studio Cuddle Me Up namijenjen milovanju. Da, točno si pročitao: postoji studio gdje ideš na milovanje (pažnja: tu se ne radi o spolnosti) i gdje možeš dobiti svoju dozu dodira, prihvatljivosti, pažnje i dodira.

Samantha je u svojoj mladosti doživjela emocionalno i fizičko zlostavljanje sa strane roditelja i kao posljedicu svega toga i pomanjkanje dodira. Kasnije, kada je imala 20 godina, udala se za muškarca za kojeg se iskazalo da ne želi dodirivanja ili drugim riječima: njemu dodir, zagrljaj i milovanje nisu bili blizu.

Samanthina priča zanimljiva je i zbog toga jer nekako potvrđuje činjenicu da često (ne)svjesno izaberemo partnera koji je na neki način sličan našim roditeljima jer uz to, što smo doživjeli u najranijoj mladosti, osjetimo sigurnost. Svjesnost tog obrasca biranja partnera iznimno je važna. Kada ju jednom prepoznamo, možemo ju nadmašiti i pažljiviji smo kod biranja drugog partnera.

Možda se nekome čini smiješno da u SAD postoji studio za milovanje, ali meni osobno to nije smiješno, čudno ili neozbiljno. Naime, to je samo posljedica društva u kome živimo i gdje se sve više udaljavamo jedan od drugoga. Vremena koje bi posvetili sebi, partneru, djeci, obitelji, rođacima i prijateljima sve je manje.

Ponekad se osjećamo ranjivi ako bi partneru priznali da u ovom trenutku trebamo dodir, zagrljaj, osmjeh, poljubac i milovanje uz osjećaj da smo sigurni, voljeni i prihvaćeni.

Previše se puta krijemo iza različitih maski i pitamo se što će drugi misliti o nama ako se usudimo pokazati svoj pravi (ranjivi) ja ili pokazati ono što u tom trenutku najviše trebamo.

Priča Nicole Emma je malo drukčija, ali isto se radi o prihvatljivosti, ljubavi, dodiru i povezanosti. Nikole je već niz godina spolna radnica odnosno prostitutka i rujna 2018 nastupila je u TedXu u Salt Lake Cityju.

Njen govor je iznimno osjećajan jer se dotakla mnogo tema koje su tabu u suvremenom društvu. U svom govoru ispričala je iznimno jednostavnu istinu koju u međusobnim odnosima prečesto ne vidimo: “Muškarci trebaju seks da bi se emocionalno otvorili i povezali. A žene trebaju emocionalnu povezanost da bi se seksualno otvorile.”

A tu se pojavi pitanje: “Kako se usprkos ovoj razlici možemo otvoriti jedan drugome?”

Ako uzmeš par minuta i pogledaš ovaj zanimljiv TedX govor, vidjet ćeš da Nicole Emma nije samo prostitutka već i savjetnica, psihoterapeutkinja i slušateljica koja zna slušati drugu osobu i dozvoljava joj da može biti ono što jeste. Pomanjkanje dodira, ljubavi i prihvaćenosti može dovesti muškarca do točke da je ponekad jedino rješenje da svoje potrebe zadovolji kod prostitutke.

Kada govorimo o partnerskim odnosima, čini mi se da se prečesto zaboravlja na izvorne osnove svakog odnosa, a to su povjerenje, sigurnost, otvorenost, prihvaćanje, dodir, milovanje, spolnost, predanost i iskrenost. Na različitim internetskim ljubavnim portalima ima bezbroj savjeta kako doći do boljeg partnerskog odnosa, ali uistinu je sve jednostavno i malo prije sam o spomenutim osnovama svakog odnosa ispričao praktički sve.

Prosinac i praznički čar odlično je vrijeme da se nekako “otkačimo” od “šoping groznice” i da se vratimo samima sebi i razmislimo što istinski trebamo, hoćemo i želimo.

Predlažem slijedeću vježbu …

Idi u park ili negdje gdje će biti puno šetača pasa i gledaj kako se nepoznati psi međusobno upoznavaju, druže i njušu jedan drugoga. Ako nisu “agresivno” odgajani, uglavnom ćeš vidjet da su mnogo bolji sugovornici, komunikatori i “upoznavatelji” i mnogo ljubazniji jedan do drugoga kao smo mi – ljudi.

Onda idi prošetati po centru bilo kojeg grada i pokušaj pozdraviti 10 ljudi koje ne poznaješ. Jednostavno, kada vidiš da ide prema tebi nepoznata osoba, pogledaj ju i reci joj “Dobar dan” ili “Dobra večer” ili “Dobro jutro”, ovisi o tome kada ćeš raditi ovu vježbu pozdravljanja.

Ako budeš imao sreću, možda će ti se od tih deset pozdrava vratiti tri ili četiri, a ostali će te gledati kao da si pao s Mjeseca ili će biti toliko zatopljeni u svoje pametne telefone da tvoj pozdrav neće ni primijetiti. Žalosno, zar ne?

Iako smo pripadnici iste vrste, nismo baš povezani međusobno i naši kućni ljubimci nas o iskrenim odnosima, prihvaćanju, i pozdravljanju mogu puno toga naučiti.

Neka tvoj prosinac bude pun milovanja, dodira, povezanosti i zagrljaja! ?