Bez zagrljaja i dodira nema rasta ni života

Ljudi smo socijalna bića i za naš opstanak potrebni su dodir, zagrljaj i osmjeh. Neću pretjerivati ako kažem da smo u visoko tehnološkom vremenu, kada smo virtualno više povezani nego ikada, u stvari emocionalno pothranjeni i gladni zagrljaja i dodira. Istinski ljudski zagrljaj i dodir ne može nadoknaditi nijedna vrhunska i savršena tehnologija.

S pričom, koju ćeš čitati u nastavku, prvi put sam se susreo prije više od osamnaest godina u iznimnoj knjizi “Živjeti, voljeti, razumjeti”, čiji autor je Leo Buscaglia. Ova priča uvijek me iznova potakne razmišljanju kako je važna blizina čovjeka za naš osobni, emocionalni i duševni razvoj.

Radi se o istraživanju američkog psihologa H. M. Skeela iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Skeel je zaključio da djeca, koja su napuštena i nađu se u sirotištu, postaju sve više apatična i u posljednjoj fazi samo još sijede i bulje ispred sebe.

Za vrijeme istraživanja zaključio je da je intelektualni kvocijent djece, kada dođu u ustanovu, potpuno prosječan. Ali nakon godinu dana njihov IQ sklizne na granicu zaostalosti. Kako je to moguće, pitao se.

Bez obzira na prepreke koje su mu stajale na putu, svejedno je uspio završiti istraživanje. Iz sirotišta je odabrao dvanaest dječaka i odveo ih na drugu stranu grada, u ustanovu za djevojke s poteškoćama u razvoju. Svakog od tih dvanaest dječaka dodijelio je po jednoj djevojci. Djevojke intelektualno nisu bile ništa posebno, ali bile su iznimno osjećajna bića.

Te djevojke su svojom ljubavlju, brigom i naklonošću pridobile svaki djelić svojih štićenika. Kada su navečer odlazile u svoje domove, dječaci su plakali od žalosti.

Jedina promjena u odgoju tih dječaka bila je pažnja koja im je bila posvećena. Djevojke su ih samo odabrale, voljele ih, igrale se s njima i čuvale ih. Svom iznimnom istraživanju Skeel dao je zanimljiv naslov: Pamet počinje na kraju pameti.

Ostala djeca, koja su ostala u sirotištu, i dalje su stagnirala u razvoju i zapadala u psihotična stanja i završila u različitim ustanovama za mentalno zaostale. Što se dogodilo s onih dvanaest „odabranih“ dječaka? Njihova je priča sasvim drukčija. Od dvanaest odabranih samo jedan nije završio visoku školu, svi su oženjeni (jedan je razveden), nijedan nije ostao bez posla i svi se sami uzdržavaju.

Pokretač njihovog razvoja i njihove promjene bio je jednostavan: Netko me zapazio, netko me dodirnuo, netko me osjetio, nekome je bar malo stalo za mene.

Priča o tim dječacima iz sirotišta nije jedini primjer kako je ljubazna pozornost pomogla da se razvoj u djetinjstvu promjeni u pozitivan smjer. U slijedećem primjeru radi se o štakorima, ali – kako znamo, i životinje su osjećajna bića. Ako mladuncima oduzmemo majčinski dodir, nježnu brigu i zagrljaj, oni zaostanu u razvoju ili čak umru.

Američki farmakolog Saul Schanberg s Univerziteta Duke u Durhamu je deset dana stare štakore za kratko vrijeme odvojio od njihovih majki. Oni su počeli izlučivati manje hormona rasti. Ali to nije bilo sve: smanjila se proizvodnja važnog enzima koji usmjerava rast.

Schanberg je želio mladuncima pomoći s injekcijama hormona rasti, ali bez uspjeha. Mladunci su ponovo počeli rasti kada ih je počeo redovito milovati vlažnom četkicom koji je služio kao surogat jezik njihove mame. Na taj način se hormonska ravnoteža ponovo uspostavila i to je očigledno još jedan razlog zašto svi sisavci ližu, čiste i miluju svoje mladunce.

Priči o dječacima iz sirotišta i mladuncima štakora slične su si. Mladunci štakora u svome su razvoju zaostali jer nisu dobili dovoljno dodira od svoje majke. Isto tako djeca bez pažnje i roditeljske nježnosti počinju zaostajati u razvoju i imaju duševne probleme.

Ljudi nismo samo energetska, već smo i biokemijska bića. Hormon oksitocin, koji se za vrijeme zagrljaja i nježnih dodira izlučuje u hipofizi, pokrene u tijelu niz fizioloških promjena. Između ostalog se uz povećanu količinu oksitocina poboljšava cirkulacija krvi u tijelu, snizi se krvni tlak, a istovremeno se smanji izlučivanje stresnih hormona i stimulira se djelovanje imunološkog sistema.

Da bismo iskoristili sve koristi hormona oksitocina, potrebno je da zagrljaj traje bar 20 sekundi ili duže. Istina, i kraći zagrljaji imaju pozitivan učinak na tijelo, ali – ako stvarno želimo osjetiti fiziološke promjene u tijelu i osjetiti više radosti i sreće, potrebno je da zagrljaj traje bar 20 sekundi.

Što raditi tada ako uz sebe nemamo nikog tko bi nas zagrlio ili da bi mi zagrlili njega? I u tom slučaju postoji rješenje. Snaga misaonih zagrljaja jednaka je kao kod realnih. Kada zamišljamo da nešto radimo, aktiviraju se isti centri u mozgu kao i tada kada to stvarno radimo. O tome govori i dr. Joe Dispenza u svojim knjigama. Slanje misaonih zagrljaja koristi i onima koji ih primaju jer hodaju ravno kroz naše pozitivno nabijeno polje srca.

U nastavku možeš pročitati jedan, malo zabavniji, zapis na temu zagrljaja i osmjeha koji će te zasigurno nasmijati. 🙂

ZAGRLJAJ i OSMJEH pomažu tvom imunološkom sistemu, čuvaju zdravlje, liječe depresiju, smanjuju stres, pomažu kod nesanice. Još važnije je to, da te ojačaju i pomlađuju, da nemaju štetnih sporednih učinaka i da predstavljaju čudesni lijek.

Ali dobrim učincima još nema kraja… ZAGRLJAJ i OSMJEH potpuno su prirodni – prirodno slatki i organski, bez pesticida, bez konzervansa, bez GMO, bez glutena, bez laktoze, bez umjetnih dodataka i 100 % korisni zdravlju.

Potpuni su 100 %: nemaju pokretljivih dijelova, ne trebaju im baterije, ne treba ih pregledavati , troše malo energije i puno je daju, ne goje, otporni su na inflaciju, nije im potrebno plaćati mjesečni najam, bez poreza su na dodanu vrijednost, ne zagađuju okoliš, i naravno – možeš ih vratiti.

Zato se zabavljaj, budi dobro i grli sebe i druge svakoga dana. Da bi preživio, potrebno ti je četiri zagrljaja dnevno. Da bi normalno živio, treba ti ih osam i dvanaest ako želiš rasti.

P.S. Sa sedam zagrljaja dnevno izlučuje se toliko hormona kao kod jedne tablete antidepresiva. Toplo preporučam da pogledaš i oduševljavajući govor Sanele Banović na TEDx-u koji stvarno vrijedi pogledati. I naravno: što više grljenja. Neću nimalo pogriješiti ako kažem: sedam zagrljaja dnevno, drži liječnika daleko. 🙂