Najvažnije pitanje

Posljednjih dana sam intenzivno razmišljao o čemu da pišem na blogu. Kako pisati o nečemu o čemu još (nikada) nisam pisao i tako s time možda nekom od vas čitatelja i čitateljki dao neki novi, drukčiji pogled na život i situacije s kojima se susreću.

Na kraju krajeva, bez obzira tko smo, kakvi smo, koliko posjedujemo odnosno ne posjedujemo, svi smo iz istoga »materijala«. -:) Svi se susrećemo s takvima ili drukčijima životnima izazovima. Na naslovnici moje prve knjige imam ispod slika Leona Štuklja, Oprah Winfrey i Alberta Einsteina napisano: »I vi imate sve što su oni imali kada su bili na početku.«

U početnim razdobljima nema razlika. Tada su još svi pobjednici, svi imaju jednake mogućnosti za konačnu pobjedu, razlika nastaje za vrijeme samoga toka (čitaj života). Kroz životne izazove i iskustva dobijamo nova znanja i sposobnosti. Otkrivamo talente kojih prije nismo poznavali i kada već mislimo da neće ići, da ćemo se srušiti pod težinom svih problema, negdje nađemo onu »moć« koja nam pomaže da učinimo korak naprijed.

Na kraju tunela, u daljini pokaže nam se svjetlost ili zapazimo neki drugi »znak« koji nas opominje: »Siguran si, sve je dobro. Čuvamo te. Voljen si.« Ponekad želimo ubrzati tok događaja i uložimo još više napora, energije, rada, a nažalost nas to može baciti puno koraka unazad umjesto da bi napravili tri koraka dalje.

Što je ono najvažnije pitanje kojeg sam spomenuo u naslovu članka? Radi se o pitanju ZAŠTO? Pa … je li to to? Je li to sva mudrost? Pitanje zašto? Roberte, daj, prestani, to je previše lako. Najbolje da idemo lijepo redom …

Recimo, na primjer, da nešto želite, da imate neke snove, želje, ciljeve. Nešto želite postići ili negdje želite ići ili možda s nekim biti. Nije važno o čemu se radi i kakav je cilj, najvažnije mi se čini da osvijestimo »Zašto?« nešto želimo.

Ljudi koji su bolesni i susreću se s različitim zdravstvenim problemima odnosno iskušenjima, imaju samo jedan cilj – želju: izliječiti se. To je divan i pohvale vrijedan cilj – želja, ali što će biti onda kada se osoba izliječi? Što će biti drukčije? Hoće li se u životu ove osobe bilo što promijeniti? Hoće li njezino shvaćanje i osjećanje biti drukčije? Hoće li biti u odnosima više ljubavi i više radosti do sebe?

Kada dođemo u neku situaciju, recimo da je to neko zdravstveno iskušenje, na početku tražimo svuda rješenje koje će nas što prije dovesti do cilja, do ozdravljenja, do poboljšanja. Da što prije dođemo u uobičajene tračnice života. I sam nisam nikakav izuzetak što se tiče mog sluha i svega što se događalo zadnje dvije godine.

Stalno sam se pitao: »Kako poboljšati sluh? Što učiniti da bih jasno čuo? Koju metodu upotrijebiti da bi se desio pomak unaprijed? Pitanja »kako« su u određenim situacijama iznimno dobra i korisna jer omogućavaju da napravimo korak u naprijed, da se umjesto jadikovanja zbog situacije okrenemo u smjer mogućeg rješenja. Ali – često ima Svemir s nama drukčije ciljeve.

Umjesto brzog ozdravljenja, jednostavno smo primorani stati. Da, i to stvarno stati. Udahnuti. Biti u trenutku. Ne raditi ništa. Iako je to teško, potrebno je i to učiniti. Ne raditi ništa. Biti na miru. Okrenuti se u sebe, a ne vani. Meditirati. Pomilovati sebe, voljeti se više i prihvaćati. Namijeniti si osmjeh i ljubaznu riječ. Ne drugima, nego sebi, svome tijelu, srcu, duši i istinski se  osjetiti, zaživjeti i biti prisutan.

Moje traženje vremenom se usmjerio iz »Kako?« u »Zašto?«. I tako sam si umjesto pitanja: »Kako poboljšati moj sluh?« postavio pitanje: »Zašto želim čuti?« Uzeo sam papir i počeo pisati, pisati i pisati – sve što mi je palo na pamet u smislu »Zašto želim čuti?« U vašem primjeru možete si postaviti pitanje: »Zašto se želim izliječiti?« ili »Zašto se želim oženiti / udati?« ili »Zašto želim nov posao?« ili »Zašto želim nov auto? I tako dalje i tako dalje. Mogućnosti su brojne.

U ovoj jednostavnoj vježbi nešto je vrlo iznenadljivo (tako je bar bilo kod mene). Iz nekih velikih riječi prelaziš uvijek na suptilnije, osobne i intimne stvari. Kod mene su odgovori bili: »Jer ću moći razgovarati telefonom.« »Jer ću svoju publiku čuti puno jasnije.« »Jer ću tako postati samouvjereniji.« »Jer ću tako više vjerovati sebi.« »Jer ću tako postati poslovno uspješniji.« Razlozi »Zašto?« nizali su se jednostavno jedan za drugim.

Vremenom sam došao do dubljih razloga i ti se nisu odnosili na neku poslovnu ili materijalnu uspješnost, prepoznatljivost ili bilo što drugo u smislu »Biti bolji«. Došao sam do tri posve jednostavnih odgovora: »Jer ću tako moći slušati glazbu, pjevanje ptica, žuborenje vode.«  »Jer ću moći kako mi voljena osoba šapće nježnosti u uho.« I još pobjednički: »Kada ću imati sina ili kćerku moći ću ih čuti kako mi govore: tata, tata, pogledaj kako sam divan toranj sastavio / sastavila.«

I tako dođemo do spoznaje da su najvažnije stvari u našem životu one koje su potpuno svakidašnje i odnose se na naše najbliže – na obitelj. Vidimo kako su naši najvažniji motivi često vezani upravo  na to da se na neki način pobrinemo za obitelj. Usprkos cijeloj »duhovnosti« i težnjama za »duhovnim životom« naši najvažniji motivi vezani su na našu obitelj kao primarnu stanicu.

Ljubav do partnera, dijete može biti najdublji motiv, poriv, inspiracija da učinimo najviše. Nekako ne možemo iz svojih »plemenskih« okvira. Ono po čemu svi žudimo i svi želimo je ljubav. I ako u ljubavi do bližnjeg nađemo dovoljno velik motiv i ako time otvorimo svoje srce, tada čuda više nisu čuda već posljedica djelovanja iz ljubavi.

Kada sljedeći put postavite neki cilj, prvo se pitajte kakvi motivi stoje izza toga ili drugim riječima: »Zašto želim da se taj cilj obistini?«