Povijest uporabe glazbenih vilica

Sjećam se pregleda sluha u djetinstvu i kako su glazbenom vilicom provjeravali moju »koštanu provodljivost« i kako osjećam vibracije glazbene vilice. Glazbene vilice nisu samo pomagalo za ugađanje glazbenih instrumenata i za davanje intonacije pjevanju, već su iznimno korisno dijagnostičko i terapeutsko srestvo. Zato mi se čini važno da se upoznamo s poviješću glazbenih vilica. U nastavku možeš pročitati članak koji je sažetak knjige LIJEČENJE GLAZBENOM VILICOM autorice Francine Milford (knjiga nije prevedena na hrvatski jezik, ali se o tome može nači nekoliko objava – napomena prevoditeljice).

Glazbene vilice upotrebljavamo za ugađanje glazbenih instrumenata i u fizikalnim učionicama širom svijeta. Uz pomoć nje podučavamo učenike o zvuku, vibracijama i zvučnim valovima.

U zdravstvu su se glazbene vilice, na primjer C-512 Hz, upotrebljavale za ocjenjivanje sluha. Važno je znati da su se glazbene vilice s višim frekvencijama upotrebljavale za istraživanje pogoršanja sluha, a vilice s nižom frekvencijom, na primjer C-128 Hz, koristile su se za opću ocjenu percipiranja vibracija kao dijela pregleda perifernog živčanog sustava. Za takve pretrage ponegdje su glazbene vilice već zamijenili aparatima.

Glazbene vilice je 1711. godine izumio John Shore iz Engleske, a bio je glavni kraljevski sudski trubač i svirač lutnje. Tada ih je šaljivo nazvao tonske vilice. Izrađene su bile od čelika i emitirale su ton A-423,5.

Ipak, počeci glazbenih vilica i njihova izvorna zamisao datiraju iz dosta davnih vremena – iz perioda starih Grka.

Godine 583. prije naše ere grčki je filozof Pitagora izradio napravu zvanu monokord koja je emitirala ton frekvencije 256 Hz. Grci i Egipčani su uz pomoć monokorda rješavali komplicirane matematične probleme (nevjerojatno – napomena prevoditeljice)-

Uskoro su se počeli pojavljivati drukčiji načini uporabe zvuka i vibracija. 1550. godine je fizičar, matematičar i astrolog Girolamo Cardano, iz grada Pacia u Italiji, primijetio je kako ljudi mogu osjećati zvuk kroz kožu.

Samo tri godine kasnije, 1553. godine H. Capivacci iz Paula u Italiji razmišljao je da bi svoje znanje o zvuku koji provodimo kroz kožu, mogao upotrebljavati kao dijagnostično sredstvo za razlikovanje poremećaja sluha koji izviru iz srednjeh uha ili slušnog živca (mnogi se još uvijek sjećaju kako je liječnik njihov sluh provjeravao glazbenom vilicom).

U 18. stoljeću je njemački fizičar Ernest Chladni otkrio da zvučni valovi nakon nastanka, kada violinski luk povučemo okomito preko ruba metalne ploče, stvaraju uzorke u pijesku, posutom po ploči. Geometrijski oblik uzorka promijeni se kod svakog drukčijeg zaigranog tona.

U kasnim šezdesetim godinama 20. stoljeća švicarski znanstvenik Hans Jenny je ustanovio da zvukovi s niskom frekvencijom stvaraju jednostavne geometrijske uzorke, a rastom frekvencije oblici postaju sve kompleksniji. Isto tako je otkrio da zvuk »OH« stvara puni krug, dok zvuk »OM« stvara uzorak jako sličan pradavnoj indijskoj mandali za »OM«.

Godine 1974. je profesionalni jazz glazbenik Fabien Maman zapazio da su neke note koje je zaigrao, djelovale na publiku jako ugodno.

1970. godine Fabien se pridružio glavnoj istraživačici na francuskom državnom centru za naučna istraživanja Helene Grimal da bi zajedno istraživali učinak zvuka na zdrave i maligne stanice.

Istraživači su za istraživanje upotrebili različite muzičke instrumente, od flauti do bubnjeva, gongova i slično. Ustanovili su da kod jakosti zvuka od 30 do 40 decibela, zvuk uvijek izaziva promjene u stanicama. Kako su svirali po glazbenoj lestvici, frekvencija se sve više kretala izvan središta stanice prema njenoj membrani. Najiznimnije rezultate dao je ljudski glas.

Kod pokusa u kojem su sudjelovale prostovoljke, bolesnice s rakom na dojkama, istraživači su od glazbenika tražili da s violinom sviraju cijelu ljestvicu, a osnovni ton moraju zadržati 21 minutu. To su kod pacijentica radili mjesec dana po tri i pol sata dnevno. Kod jedne žene tumor se potpuno povukao.

Na staničnoj razini Fabien Maman je ustanovio da se uz ton C stanice produljuju, ton D aktivira pojavljivanje boja u stanicama, uz ton A boja energetskog polja stanice promjeni se iz crvene u ružičastu, ton E stanice zaokružuje. Maman je uz to zapazio da su stanice uz ton F postale okrugle, a u njima se uspostavila ravnoteža živahne purpurne i tirkizne boje. Uz to je napomenuo da je ton F osnovni ton za pjevače i vjerovao je da ovaj ton pomaže poboljšanju tjelesnog stanja s učinkom harmonije i regeneracije na staničnoj razini.

Japanski znanstvenik Masaru Emoto otkrio je da glazba djeluje na vodu i da različite vrste glazbe na nju djeluju različito. Ustanovio je da klasična i narodna glazba i mantre u vodi stvaraju predivne kristale i boje. Vrste metalne glazbe stvaraju uzorke koji izgledaju slomljeno i kao da su eksplodirali.

Kako naše tijelo sadrži 75 – 80 % vode, Emotovo djelo govori o važnosti utjecaja zvukova iz naše okoline na naše tijelo i o informacijama u vodi koju pijemo.

U djelu »Mozart za djecu« autor Don Campbell prikazuje kako ima glazba blagotvorni utjecaj na ljudsko zdravlje. Glazba može jako utjecati na naše tijelo: od poboljšanja koncentracije do jačanja intuicije.

Sporija glazba smiruje otkucaje srca i način disanja. Smiruje naš živčani sustav i čak utječe i na probavu. Glazba može utjecati i na naše osjećaje. Campbell je ustanovio da su pacijenti u stomatološkim ordinacijama ili u operacijskim dvoranama puno mirniji dok svira glazba.

Dr. Tomatis je visokofrekventne zvukove (3.000 Hz i više) upotrebljavao za aktiviranje mozga i utjecaj na kognitivne funkcije – razmišljanje, prostorsku percepciju i pamćenje. Slušanje te vrste zvukova poboljšava našu pažnju i koncentraciju.

U djelu »The Healing Power of Sound« autorica Mitchele L. Gaynote, doktorica medicine, predlaže da bi liječnici za optimalan uspjeh u liječenju trebali udruživati zvukove i slike.

U svome radu o zvuku »Healing Sounds« autor Jonathan Goldman predlaže da bi iscjelitelji i zdravstveno osoblje trebali upotrebljavati zvuk i namjeru učinkovitog zdravljenja istovremeno. Goldman govori o tome da zvuk bez namjere ozdravljenja nije učinkovit.

Barbara Hero s međunarodnog istraživačkog instituta International Lambdona Research Institute iz grada Kennebunk, Maine (SAD), otkrila je da je s usmjeravanjem zvučnih valova kroz svaki organ moguće izračunati optimalnu frekvenciju za taj organ s matematičnim formulama koje temelje na brzini zvuka.

Glazbene vilice se upotrebljavaju i kod metode zdravljenja zvane sonopunktura. John Beaulie, priznati suvremeni istraživač prednosti glazbene vilice za zdravlje, više je godina skupljao podatke o djelovanju i učinkovitosti zvuka na ljudsko tijelo. U sklopu istraživanja snimljen je glazbeni album s naslovom Calendula koji je u cijelosti snimljen s glazbenim vilicama (možete ga čuti na YouTube – napomena prevoditeljice).