Stvarno nemamo vremena?

Prvome pošalješ e-mail, drugome SMS, trećeg zoveš telefonom, četvrtome pošalješ poruku preko Facebook messengera, petog čak uživo pitaš i u svim primjerima dobiješ odgovor: “Nemam vremena.”

Čini mi se da je “nemam vremena” postala najšire upotrijebljena “mantra” u suvremenom poduzetnom svijetu, a i u našim osobnim životima.

Svi smo sve dana “zabukirani” sve do kraja dana i još preko toga sa sto različitih obaveza, dužnostima i zadaćama. Ako smo roditelji, svoju djecu isto “učimo” na suvremeno vrijeme i vozimo ih na “999 različitih izvannastavnih aktivnosti” koje imaju pored škole i svih školskih obaveza. Ojoooj … 🙁

Vrijeme postaje sve “traženija roba”. Ali kad bolje pogledamo, nije uvijek problem to da imamo “nedovoljno vremena” svaki dan. Problem je to što ga ne znamo rasporediti, možda previše “zabušavamo” kod nekih zadaćah i dnevnih obavezah.

Nije nam potrebno uvijek žuriti, stalno biti pod stresom i visokim naponom. Imamo pravo uzeti si na radnom mjestu 5 ili 10 minutnu stanku i u tom vremenu duboko zadišemo, napravimo neku jednostavnu vježbu či gonga ili joge ili odemo vani na svjež zrak. Ako za vrijeme radnog vremena radimo kratke pauze, to jako poveća našu radnu učinkovitost, stvaralaštvo i produktivnost.

Nažalost to nadređeni i suradnici često ne razumiju i ako uzmemo 5 do 10 minutnu stanku, odmah postanemo “zabušanti” i ne radimo dovoljno i svi nas čudno gledaju. Ali – ponekad bi bilo potrebno tako malo učiniti za našu veću radnu učinkovitost i stvaralaštvo. Pomislite: struna koju neprestano napinjemo, kad-tad će puknuti. 🙁

Da se vratimo našem vremenu … mislim da bi bilo dobro i iskreno samome sebi postaviti slijedeće pitanje:

“Da li stvarno nemam vremena ako nekome kažem da nemam vremena ili se iza toga kriju drugi razlozi koji s vremenom nemaju nikakve veze?”

Zašto uopće kažemo: “Nemam vremena”?

1. Ponekad ga stvarno nemamo jer smo već nekoliko dana ili tjedana unaprijed “zabukirani” i to drugoj osobi kažemo odnosno joj objasnimo. Iskreni smo i kažemo: “U srijedu imam to i to i žao mi je što ne mogu. Ali možemo se dogovoriti na bilo koji drugi dan u slijedećem tjednu. Kada si slobodan? Što misliš za utorak poslije podne ili četvrtak navečer? Javi da se dogovorimo.”
2. Ponekad znamo da bi nam određena stvar uzela malo vremena – na primjer 5 do 10 minuta, ali ne da nam se, možda smo previše lijeni ili previše umorni da bi to učinili. Zato “odložimo” stvar za sutra ili na neko neodređeno vrijeme u budućnosti. Istina, u ovom primjeru ovisi o nama, hoćemo li tu stvar stvarno završiti ili (opet) preložiti.
3. Ponekad se bojimo što će druga osoba misliti o nam ako joj iskreno kažemo da se s njom tada i tada ne želimo družiti (ili se s njom nikada više ne želimo družiti) i zato s “Nemam vremena” kupimo još malo vremena i odlučimo stvar o našem nedruženju prebaciti u neku neodređenu budućnost jer se nadamo da se ta osoba neće više javiti odnosno negdje nas pozvati.
4. Ponekad nam se za ono što nam je netko poručio ili nas za nešto zamolio jednostavno “jebe” i to jednostavno ne želimo ili nećemo napraviti. Zato toj osobi, umjesto da bi bili iskreni, jednostavno kažemo “Nemam vremena”. Sve OK … do slijedećeg puta kada nas ta osoba opet nešto zamoli i opet ćemo izreći mantru “Nemam vremena”.
5. Ponekad nam je neprijatno odgovoriti (posebno ako se radi i nekakvim financijskim ili partnerskim poslovima) i jednostavno ne odgovorimo (recimo da smo “prečuli” poruku druge osobe) ili radije kažemo “Nemam vremena”, odgovorit ću ti drugom prilikom. I opet to odložimo, počistimo pod tepih i jednostavno se nadamo da će druga osoba zaboraviti to što nam je rekla.

Sve lijepo i dobro, ali ipak … primjeri od 2 do 5 istinski (a toga uopće nismo svjesni) uzimaju puno više energije jer negdje u pozadini u našoj podsvijesti još uvijek razmišljamo da toj osobi nismo odgovorili i tako naša energija odlazi umjesto da bi nam dolazila. Zar nije bolje imati zaključene stvari i čiste račune nego mantru “Nemam vremena”? Vrijedno razmišljanja, zar ne? 😉

Uvijek me nanovo iznenadi kako ljudi imaju vrijeme za svakodnevne (ili čak svakoga sata) objave na svojih Facebook, Twitter, Linkedin socijalnih profilima, a na neke puno važnije stvari jednostavno doslovno zaborave. Nemaš vremena? Ah, daj, molim te … naravno da ga imaš – budi dva sata manje svaki dan na socijalnim mrežama. To je 14 sati tjedno i to znači da u dva tjedna pridobiješ cijelih 28 sati što je više nego jedan dan. 🙂

Jučer navečer iznenadila me je vijest da našeg uvaženog glumca Jerneja Šugmana više nema među nama. Kada tako iznenada i brzo ode određena osoba, razmišljanje o “Nemam vremena” postaje posve drukčije i mnogo više počinjemo cijeniti svoje vrijeme, svoju energiju, čiste račune i iskrene međuljudske odnose. Donja misao Jerneja Šugmana zasigurno je vrijedna da je više puta pročitamo kada zapadnemo u “Nemam vremena” mantru i padnemo u previše „automatski“ život:

“Smisao za samoironiju koristi. Ne samo glumcima, svima! Zar nismo ljudi naposljetku jako smiješni? Ako bi ubrzano zavrtjeli život neke sasvim obične osobe – što bi vidjeli? Da je njezini postupci neobično komični, svaki dan vozi jedno te istom cestom, na posao i natrag, dan je jednak danu, iako ih ima samo ograničen broj. Uz to se jednači s bogom i ima čak i nekakve planove, ambicije … zar nije to krajnje smiješno? Kao kad bi gledao jednodnevnu mušicu koja bira gdje će ići ovog ljeta na dopust.”

– Jernej Šugman

Svim čitateljima i čitateljicama bloga želim u blagdanskim danima što manje mantra “Nemam vremena” i što više međusobne iskrenosti, radosti i zagrljaja. 🙂