Svaki put negdje vodi …

Zanimljivo je kako nas šetnja kroz šumu opominje i prisjeća nas na životne lekcije, da se isplati ustrajati, da ne smiješ klonuti, da se uvijek nađe neko rješenje, samo ako se prepustiš intuitivnom vodstvu i vjeruješ.

Prije par dana bio sam na Joštu (brdo v blizini Kranja, Gorenjska – napomena prevoditeljice), a jučer sam bio prvi put na Šmarjetnoj gori kod Kranja. Nisam znao gdje počinje pješački put zato sam dan prije toga pogledao na internetu i našao jedan zapis gdje je dobro početi put da nije potrebno hodati asfaltiranom cestom koja vodi do vrha.

Više volim hodati šumom, među drvećem, biljkama i zelenilom jer mi cestom nije potrebno udisati ispušne plinove vozila, koji voze mimo mene. Priroda stvarno opušta, nadahnjuje me i napuni moje baterije.

Kad sam se uspinjao na Šmarjetnu goru, dva puta sam skrenuo na pogrešan put jer se šumski put završio u neprohodnom gustišu. Dva puta sam se okrenuo i vratio na početak jer sam skrenuo s puta. Priznajem: kad sam već drugi put krenuo pogrešnim putem, najradije bi se okrenuo i vratio dolje, ali ja sam ustrajao i konačno mi je uspjelo naći pravi put koji je vodio do vrha.

Uz to sam prisjetio na život kada nam se desi da na svome putu stanemo ispred neke prepreke. Kako se uz to odazivamo? Da li ispred svake prepreke predamo, prestanemo i popustimo i postavimo se u ulogu žrtve? Ili suprotno – bez obzira na prepreku hrabro se odazovemo i suprotstavimo problemu, tražimo kreativna rješenja, razmišljamo o novim mogućnostima i postavimo si pitanja koje nas vode do konačnog cilja?

Moram priznati da sam se uvijek najviše naučio i različitih “pogrešaka”, “prepreka” i “odbijenosti”. Često ljudi nisu vjerovali da mogu to i to, ali sam ipak uz drukčije prognoze ustrajao na svom putu. Mnogo puta mi nije bilo lako, mnogo puta sam imao svega pun kufer i iz mene su letjele sočne psovke, ali ipak – do sada sam još uvijek našao neko rješenje ili se pokazala mogućnost koje prije toga nisam vidio.

Ako se izgubiš u šumi, a imaš namjeru popeti se na vrh gore, budi svjestan da te svaki put negdje vodi i ako hodaš uzbrdo već ćeš negdje izaći vani. Na proplanku, na visoravni, na vrhu… Možda će te na pravi put usmjeriti neki planinar ili ćeš sam intuitivno osjetiti kojim smjerom moraš ići. Ne odustaj, ustraj, slušaj sebe i vjeruj. Osjećaj kada ti uz sve “ne”, uz sva odbijanja, sve pogreške i sva iskušenja uspije nešto dosegnuti, neopisiv je.

Kako kaže jedna pjesma: “Luđaci idu tamo gdje se ni anđeli ne usuđuju.” Postoje trenuci kada je super biti “luđak” i ići svojim putem. Tada otkriješ nešto novo o sebi, o svojoj hrabrosti, o svojim sposobnostima i shvatiš da bez obzira koliko je težak, strm i pun prepreka bio određen put – svaki put negdje vodi, zato samo hrabro naprijed, u nepoznato, u nove pobjede i nove osobna i poslovna iskušenja. 🙂

I kada si na vrhu … razgled je vrijedan svake kapi znoja, truda i pogrešno odabranih putova. 🙂