Bez petardi – moja priča o bliskom susretu s petardom
Prije nekoliko dana na Facebooku je zaokružila je potresna priča kako je obijestan čovjek bacio petardu ispred slijepoga Martina Močnika i njegove kujice vodičke Bibe. Više o tome možeš pročitati ovdje. Danas sam na Siol.net našao i sličnu priču Sare Savnik koja je zbog petarde izgubila sluh. Najtužnije kod obje priče je to da počinitelje nije briga zbog nemilog događaja. Nema žaljenja, nema isprike… i to mnogo govori o ljudima koji bacaju petarde. Imaju oni uopće savjest? Je li im je uopće stalo do ljudi i životinja?
Prije mnogo godina (to je bilo u vrijeme srednje škole) i sam sam imao bliski susret s petardom. Kad sam se vračao iz škole i izašao iz autobusa jedan je obijestan čovjek ispred mene bacio petardu. Na sreću tada nije bilo posljedica za moj sluh. Ali događaj mi je ostao u uspomeni jer sam tada trčao za počiniteljem i kad sam ga uspio uloviti, uhvatio sam ga za ovratnik, svom snagom ga pritisnuo uz zid i očitao me bukvice.
U ona vremena intenzivno sam se bavio fitnessom i tako mi fizičke snage nije nedostajalo. Naravno da se počinitelj ispričavao jer je naslutio da mislim ozbiljno i da moj pristup nije bio ni malo nježan. Strah je napravio svoje i od tada me dugo vremena izbjegavao i nije mu ni napamet palo da mi još koji put baci petardu ispred mojih nogu.
Što učiniti ako očekuješ jaki prasak? Prije više od trideset godina u jednoj sam reviji pročitao slijedeći savjet: “Kada neki ljudi očekuju jak prasak, pokriju uši rukama i i imaju zatvorena usta. Puno bolji savjet je da tada kada očekuješ jaki buuuuum, široko otvoriš usta, a uši uopće ne pokrivaš. Zašto? Na taj način se pritisak u ušima izjednači i mogućnost da pukne bubnjić mnogo je manja.”
Drži li vodu taj savjet? Iskreno rečeno, ne znam. O ovome nisam našao ni jednu informaciju na internetu. Ali – ako upotrijebim zdravu seljačku pamet, možda bi moglo biti istina da su usta tada otvorena, iako je to možda vidjeti smiješno. Ako neke čitateljice ili čitatelji ovoga bloga više znaju o ovoj temi – napišite komentar ili mi pišite preko kontaktnog obrasca.
Najveći problem s petardama (a i vatrometima) tada je kad ih ne očekuješ jer odjednom čuješ jaki prasak i jednostavno si u šoku i pod velikim stresom. Sa životinjama (domaćim i divljim) još je gore jer one čuju širi raspon frekvencija nego ljudi. I ako si potpuno gluh i ništa ne čuješ – vibracija praska je toliko jaka da ju svejedno osjetiš i ostaneš u šoku i pod stresom.
Kako tiskani tako i internetski mediji i različite TV postaje u vrijeme Veselog prosinca naveliko pišu i govore o tome da potrebno slaviti bez petardi. Ono što je najzanimljivije je to da imaju svi veliki trgovački lanci (Spar, Mercator, Hofer…) u tim blagdanskim danima novootvorene posebne odjele s pirotehničkim sredstvima.
Zanimljivi su ovi trgovci… idu se Kumstva, idu se Štartaj Slovenija, idu se različite akcije i podupiru domaće proizvode, a s druge strane vidimo kako promoviraju pirotehniku… s dječjim dočekom nove godine s vatrometom… i na najelitnijim lokacijama u trgovinama otvaraju pirotehničke odjele. S jedne strane oglašavaju kako nas vole, kako brinu za našu dobrobit, kako se trude za najbolje i najkvalitetnije proizvode, a druge strane rade samo na tome da prosinačka dobit bude veća i na račun petardi i ostalih pirotehničkih proizvoda.
Ja osobno nisam bio i nikada neću biti pristaša petardi i pirotehničkih sredstava. Potrošači imamo snagu da napravimo promjenu. Stvar je jednostavna – bojkotirati moramo odjele u prodajnim centrima koji nude takve proizvode.
Dani prosinca mogu biti lijepi, radosni, puni smijeha, ljubavi, plesa, oduševljenja… Neka takvi ostanu bez uporabe bilokakve pirotehnike. Sluh je dar. Ne dozvolimo da nam ga oduzmu glasne petarde i bučni vatrometi.
P.S. Javila mi se je i prevoditeljica ovog blog zapisa i poslala mi je sljedeću priču koja se joj je dogodila ovoga ljeta u vezi petardama:
Sjetila sam se događaja one ljetne noći kada smo u Zadru dočekali “četvero zadarske dice” – četiri nogometaša iz našeg grada koji su se vratili s uspješnog nogometnog prvenstva. Neki “mulci” su mi bacili one petarde koje su međusobno povezane. Bilo je gadno i stresno iako nisam imala nikakve ozljede. “Mulci” su bili još djeca – pijani mlađi tinejdžeri i nije mi jasno tko im je prodao pirotehniku i alkohol i čak dao voziti veliki Audi… Roditelji, preispitajte odnose s svojom djecom!!! I postavite granice!