Istinita iskustva o maskama

Kome više vjerujemo? Vlastitim iskustvima ili savjetima i preporukama autoriteta i različitih stručnjaka? Da li su medicinske preporuke, do kojih dolazimo preko službenih medija i zaposlenika u zdravstvu, uvijek dobro namjerna za naše zdravlje?

U nastavku možeš pročitati nekoliko zanimljivih i istinitih priča o maskama. To nećeš naći u službenim medijima jer to što ćeš saznati, u suprotnosti je sa svime što govori i preporučuje službena medijska zajednica.

Još uvijek je u našim životima potrebno znati upotrebljavati naše male sive stanice i razmišljati s vlastitom glavom. Ili, malo drukčije: potrebno je znati upotrijebiti zdravu jednostavnu seljačku pamet i ne biti ovca koja vjeruje svemu što se objavi na TV, internetu ili radiju.

Jučer sam bio u Kranju gdje sam imamo neke poslove i usput otišao u kupovinu u trgovinski centar. Kao redoviti čitatelj moga bloga vjerojatno znaš da upotrebljavam slušni aparat i da si u komunikaciji pomažem s čitanjem s usana. Već od početka karantene imao sam probleme s komunikacijom s “maskiranim” prodavačima, blagajnicima i vratarima. Svakome sam morao objašnjavati da, ako želi da razumijem ono što je rekao, mora skinuti masku jer čitam s usana.

Ako sam potpuno iskren, mislim da su rijetki “skužili” da ako vide čovjeka s slušnim aparatom, preporučljivo je da se zbog lakše komunikacije skinu masku. Mogao bih reći da je nošenje masaka čista diskriminacija, ne samo gluhih i onih koji loše čuju, nego i čovjekovog zdravlja. Dandanas u svijetu nije više ništa kako se čini i da bi došli do istinitih i pravih informacija, posebno o zdravlju, moramo “kopati dublje” i upotrijebiti vlastiti mozak.

Kada sam jučer bio u tom trgovačkom centru i došao na red kod blagajne, blagajnica mi je nešto rekla. Pošto ja to nisam razumio, ljubazno sam joj rekao da skine masku jer ju ne razumijem. Gospođa mojih riječi nije čula ili ih nije htjela razumjeti jer se jednostavno bojala “virusa” i nije skinula masku.

Ali to još nije sve. Nakon što sam nekako razumio što mi želi reći, već je završila račun i iz trgovine sam otišao bez popusta. Pošto se radilo o maloj kupovini, nije mi se dalo proturječiti zbog onih nekoliko centa popusta i radije sam otišao.

Što se stvarno dogodilo jučer na blagajni? Uvjeren sam da je gospođa zbog višesatnog nošenja maske imala nedovoljno kisika u tijelu i tako i u mozgu. Posljedično je njeno razmišljanje bilo ohromljeno odnosno nije bilo takvo kakvo bi bilo bez maske.

Zaključio sam da nošenje maski ljude zaglupljuje. Stvarno ne mislim ništa loše o onima koji moraju još uvijek nositi maske zbog nekih kvazi zdravstvenih mjera. Potpuno razumijem prodavače, blagajnike i zaštitare jer se u ovim vremenima boje za svoj posao i moraju nositi maske pa makar i na štetu svoga zdravlja.

U knjizi Prednost sreće (The happiness Advantage) autora Shawna Achora pročitao sam još jednu zanimljivost koja lijepo dopunjuje moje praktične spoznaje: Kada su ljudi u stresu i pod utjecajem negativnog razmišljanja (straha), njihov se periferni vid sužuje i tako vide manje kao onda kada su opušteni, smireni, pozitivno orijentirani i bez straha.

Isto tako sam zapazio da ljudi, koji nose maske, izbjegavaju pogled oči u oči i hodaju jedan pored drugoga kao nekakvi “zombiji”, kao da nisu pripadnici iste vrste.

Gdje su u trgovinama oni ljubazni osmjesi koji su nas mamili u TV oglasima još na početku godine? Gdje su oni zvučni trgovački slogani – očekujemo vas ljubazni, s osmjehom i radošću?

O ovome “zaglupljivanju” s maskama imam još dvije priče. U vrijeme kada je bilo obavezno nošenje maski, a i rukavica, blagajnica u trgovini se toliko zbunila da mi je vratila mnogo više novaca nego što je bilo potrebno i morao sam ju na to upozoriti. I onda – jedna prodavačica kod prodajnog pulta, gdje su imali kruh, potpuno je krivo razumjela moju narudžbu: koje žemlje i koliko žemlji želim kupiti.

Za sebe znam da sam bio, dok sam hodao trgovinom s maskom na licu, prilično pregrijan, imao sam probleme s koordinacijom i razmišljanjem i jednom mi se čak dogodilo da sam morao skinuti masku jer je bilo pomanjkanje zraka prejako i vjerojatno bih se tako, usred trgovačkog centra onesvijestio, ako bih još nosio masku. Jednostavno, kupovina za vrijeme nošenja maski bila je za mene uvijek iznimno stresna, da ne govorim i o tome kako teško mora biti svim onima koji su zbog neljudskih mjera još uvijek prisiljeni nositi maske i po više sati.

Prije nekoliko dana sam na socijalnoj mreži MeWe, koje je bez cenzure, vidio slijedeću objavu oca iz SAD:

“Moja kćer ima 19 godina. Zdrava. Radi u velikom trgovačkom lancu prehrambenih proizvoda. Prije dva tjedna počela se loše osjećati. Bolovi na boku i leđima. Bol u prsnom košu. Prvi liječnik poslao ju je na rendgen prsnoga koša. Nešto se „pokazalo“ na desnoj strani. Poslali su ju i na MRI. Pregled s više strana. Ultrazvuk predjela leđa i trbuha. NIŠTA. U to vrijeme na poslu nije mogla disati. Bolovi u prsnom košu. Požurila se na hitnu pomoć. Dali su ju u karantenu i testirali na COVID-19.

Mlada. Sama jer nitko ne smije biti s njom. Iskazalo se da se radi o pleuritisu. Infekcija vanjske sluznice pluća. Tako su joj rekli. Razlog za to bila je maska koju je nosila više od 8 sati dnevno, pet ili šest dana u tjednu, jer je udisala vlastite bakterije. Ugljični dioksid… to je bio uzrok infekcije. I sada ima jake bolove. Ne smije raditi i ostala je bez prihoda… ali to nećete saznati na socijalnim mrežama! Ima samo 19 godina. I sada je vezana uz krevet i bori se za disanje. Antibiotici. Steroidi. Liječenje da može disati.”

Ispričavam se za malo “čudan” prijevod. Objava je bila na engleskom jeziku i u SAD imaju ponekad malo drukčiji način pisanja i izražavanja kao mi. Ali bez obzira na to, objava je više nego rječita i govori o tome kako je dugotrajno i višesatno nošenje maski jako štetno.

Ne samo u inozemstvu nego i u Sloveniji imamo istinite priče ljudi kojima se zdravlje pogoršalo zbog “obaveznog” nošenja maski.

Prijateljica iz Primorske povjerila mi je da se njenoj kolegici, koja mora na poslu „obavezno“ nositi masku, nakon dvije godine opet vratila astma.

Druga prijateljica s područja Kočevja na jugoistoku Slovenije kaže da ima s maskama probleme jer je guše. Kad se maska ugrije i postane vlažna, osjeća se jako loše. Uz to je i malo klaustrofobična, a to još dodatno pogoršava stanje. Ali to još nije sve. Na početku je imala čak i noćne more. Sanjala je da joj je maska skliznula nagore i prekrila oči da nije ništa vidjela. Budila se u paničnom strahu i to ne samo jedanput već više puta i sve to zajedno bilo je za nju i njeno psihičko i fizičko stanje sve drugo nego prijatno i zdravo.

Pitam se koliko ima još ovakvih i sličnih primjera. Ljudi se o tome ne usuđuju govoriti glasno ili ne žele povezivati pogoršanja zdravlja ili bilo kakvih drugih zdravstvenih ili psihičkih problema s prekomjernim nošenjem maski.

Kada povučemo liniju između maske (i sredstva za dezinfekciju) DA ili NE, doći ćemo do jasnog zaključka da maske (i dezinfekcijska sredstva) nimalo ne pomažu očuvanju našeg zdravlja u vrijeme korona virusa te da je u pozadini lažne korona pandemije nešto puno zloslutnijeg što je naravno skriveno od širokih masa.

P.S. U članku sam objavio dvije slike iste gospodične. Na naslovnoj je bez maske odnosno upravu ju je skinula, u tekstu je sa maskom. Razlika je očita, zar ne? Osmijeh i neverbalna komunikacija nas povezuju, maske i izbjegavanje pogleda udaljavaju.