Kako su djeca u Srbiji i Rusiji ponovo čula?

Za inspiraciju kako je sve moguće i da stvarno nikada ne smijemo izgubiti nadu, bez obzira s kakvom se dijagnozom susrećemo, objavljujem odlomak iz knjige »LORA – Put mladosti i zdravlja« ruske autorice Larise Fotine.

Kad sam posljednji put bila u Beogradu, kod mene su doveli 18-godišnjeg mladića. On je od poznanika saznao da je u našoj prijašnjoj grupi bio neki mladić, isto tako gluh kao i on, koji je ponovo počeo čuti. Taj je dečko nosio slušni aparat i jako loše govorio, a njegov audiogram je bio loš. Ipak je jako želio da bi mogao čuti i svakog je dana dolazio na tečaj i ustrajno radio… Žalio se da su ga počele boljeti uši, pojavljivali su se neki neprijatni osjećaji – osjećaj punosti, začepljenosti, pulziranje…

Svi bi trebali vidjeti njegove oči jer su u njima blistali beskonačna nada, jaka želja i vjera… Cijela ga je naša grupa jako podržavala i svakog dana su ga na tečaju pitali: »Kako je…?« Posljednjeg dana počeo je malo čuti i to je bio naš zajednički praznik. Izgledao je kao slavljenik, jednostavno je blistao i palio od sreće i radosti. Dva tjedna kasnije zvala sam telefonom i rekli su mi da se njegov sluh popravio za 9 % u usporedbi s posljednjim napravljenim audiogramom.

Nije dobro da mnoga gluha djeca odlaze u školu za gluhonijeme. Kasnije više ne »upotrebljavaju« uši i njihova komunikacija odvija se preko mimike i pokreta (gestikulacije). Oni bi se zapravo i mogli izdići iz dubina tišine, ali to ne pokušavaju jer su okruženi s jednakim nesretnicima kao što su i sami. Tragedija je u tome da se ta djeca priviknu na vakuum – prazninu zvuka.

U prošlosti smo »birali« ljude s oštećenjem sluha. Postoje mnoga oboljenja ušiju i naša metodologija ne obuhvaća sve bolesti. Naime patologija sluha je iznimno različita. Hvala Bogu, ne moramo se sramiti: nakon 9 – 10 dna vježbi praktički se svim našim učenicima poboljšava sluh.

Dugo vremena smo se borili s dilemom bi li pokušali liječiti djecu iz škole za gluhonijeme. Cijelo vrijeme kočio nas je strah od neuspjeha. Zbog tog straha od neuspjeha često gubimo volju za inicijativom. I tako, sasvim slučajno, na našu je radionicu došla grupa djece iz takve škole koja je bila u Jekaterinburgu. I mi smo bili oduševljeni.

Prvi razlog bila je spoznaja da ih kao beznadne primjere ne liječe nigdje u svijetu. Drugi razlog bili su problemi u komunikaciji. Ali ipak… odjednom se pojavila neočekivana radost jer su neki od njih dosta brzo počeli čuti jaku buku, kasnije i naše glasove. Ostala djeca su se počela uključivati kada su vidjeli napredak svojih prijatelja. Neki su bili tužni jer se kod drugih već vidjelo nekakvo poboljšanje, a kod njih ga još nije bilo. Na kraju, nakon određenog vremena, i kod njih se pojavilo poboljšanje sluha.

Možete samo zamisliti: poboljšanje sluha doživjela su sva djeca. Nevjerojatno, ali istinito.

Tako kaže Larisa u svojoj iznimnoj knjizi. Oduševljavajuće, zar ne? Ove dvije istinite priče mogu nam svima služiti kao potpora, opomena i inspiracija – da je promjena moguća, da u informacijskom polju postoji zapis o boljem sluhu, samo moramo znati pritisnuti pravu tipku i odabrati pravi postupak koji će nas do tamo odvesti.