Kako u životu napredujemo i rastemo?

Kažu da i za obuvanje cipele treba određen trud. Mislim da je to istina za skoro sva područja u našem životu. Ako želimo neki napredak, rast i razvoj, potrebno je da radimo nove stvar i da razbijemo svakodnevnu rutinu.

Problemi, izazovi i poteškoće u životu za mnoge su “nebivastrebalo”, ali ako smo potpuno iskreni, upravo baš uz te različite poteškoće i izazove najviše napredujemo i osobno rastemo.

Opstanak u “zoni udobnosti” svakako je prijatan, ne morate se naprezati, ali istovremeno je to i znak da smo prestali rasti i razvijati se. Sve se u prirodu okreće tome da raste, razvija se, poboljšava, prilagođava, nadograđuje … i sam čovjek u tome nikako nije iznimka.

Kada dođu u naš život “olujni dani”, mi tada nismo najveći izraz sreće, radosti i oduševljenja, ali s vremenom, kada pobijedimo sve te olujne izazove, obično dođemo do spoznaje da smo upravo zbog tog “olujnog” događaja napravili najveći proboj na nekom području.

Pomicanje granica … to kod mene postoji već od rane mladosti na “listi to do”. Zbog svojih slušnih iskušenja morao sam se mnogo puta truditi više nego ostali i uložiti više vremena, energije i, kasnije na poslovnom području, više novaca da bi u nečemu uspio.

U prvom razredu osnovne škole željeli se me “ugurati” u posebnu školu jer su stručnjaci bili uvjereni da nisam podoban za uobičajenu osnovno školu. Srećom, pored roditelja imao sam i nekoliko drugih anđela čuvara koji su bili uvjereni da je moj školski put zacrtan i smjeru standardnog obrazovanja.

Uvjerenje stručnjaka i vjerovanje u mene nije bilo ništa veće kada sam se upisao v srednju školu. Tada su, bez obzira na to uspješno obavio prijemni ispit, razmišljali da me zbog mojih “slušnih mogućnosti” ne prime u školu. Na sreću mi je tada stala uz mene buduća razrednica koja je rekla: “A zašto ne bi dečku dali priliku?” I stvarno … Zašto ne? Još uvijek sam mogao preći u drugu školu ako mi ovdje ne bi uspjelo.

Nakon zaključene srednje škole odlučio sam studirati na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani i opet mi je uspjelo ono što je bilo “nemoguće” – uspješan prijemni ispit i onda nakon pet godina studija zaključio sam fakultet. I to s desetkom. Diploma koju sam pisao na temu govorništva, bila je temelj mog kasnijeg tečaja i seminara javnog nastupanja.

I na području poduzetništva nisu mi pripisivali nekih posebnih mogućnosti za uspjeh, a sada već više od 15 kako tako uspješno usmjeravam svoju poduzetničku brodicu. Naravno, bili su i padovi, brodolomi, neuspjesi, u nekim trenucima pitao sam se da li da još uvijek nastavim sa svojom poduzetničkom pričom ili ne. Ne brojim više koliko sam svega imamo pun “kufer”, ali božanska milost još je uvijek sve uredila na onaj način da su se sve stvari posložile na pravo mjesto.

U mjesecu travnju postigao sam još jedan neuobičajen uspjeh koji će mnoge oduševiti da se bez obzira na životna iskustva s kojima se susrećemo, može napraviti više odnosno slijediti samome sebi, svome srcu i svojim željama. O čemu se radi? Realiziran je plesni projekt s naslovom Project Corazón.

Više o zanimljivom i oduševljavajućem plesnom projektu možeš pročitati na mom slovenskom blogu. Kako i zašto je nastao projekt, napisano je ovdje. Fotografije i snimak plesnog nastupa (generalna proba i premijera) možeš pogledati ovdje.

Zašto pišem o tome? Jednostavno zato jer u životu možemo rasti i napredovati samo ako se maknemo iz zone udobnosti i započnemo raditi stvari koje do sada nismo radili. Ili možemo raditi stvari na malo drukčiji način od onoga što smo sada radili. Ako bi mi netko prije 20 godina rekao da ću plesati i imati čak plesni nastup, poslao bih ga na mjesec. Tada smo bili ja i ples potpuno različiti svjetovi. Ali vremena se mijenjaju. Mislim da je bilo 2006. ili 2007., kada smo moja bivša partnerica i ja otišli na predstavljanje salse. Za mene je to bilo prava muka, ništa mi nije bilo logično i činilo mi se da ples jednostavno nije za mene. Zapravo, Robert ima dvije lijeve noge. 😉

Stvari su se promijenile ljeti 2011., kada sam otišao na intenzivni tečaj salse. Na prvim susretima na tečaju osjećao sam se kao slon u trgovini s porculanom, ali s vježbama, voljom i ustrajnošću uspjelo mi je osvojiti onaj osnovi korak – mambo, pa još rumbu, cross body, lijevi okret, desni okret, suzy q i još bih mogao nabrajati.

Prošle godine sam ponovno na plesnom području napravio promjenu – iz linijske salse prešao sam na kubansku. I to je za mene stvarno bio izazov. Kao da sam počeo ponovo učiti potpuno od početka. Trebalo je istrenirati mozak jer su koraci drukčiji i umjesto s lijevom nogom naprijed, muškarac ide s lijevom nogom unazad. Ako moj plesni nastup gledaš sa saznanjem da kubansku salslu plešem tek dobrih 8 mjeseci, sve se čini još više nevjerojatnim.

Nema tog čovjeka koji se u životu ne bi susretao s takvim ili onakvim životnim iskušenjima. Imamo ih svi mi. Nije sve tako wooow, aaaaa ili kako se čini kad pogledaš Facebook objave. Postoje i trenuci kada imaš svega pun kufer i jebe se ti za sve. Stvarno. Ali upravo kroz takve trenutke upoznaješ svoju unutarnju moć da napraviš proboj i korak naprijed da se izvučeš iz blata.

Najveći i najsilniji trenuci u našim životima nisu uvijek prijatni, uspješni i pozitivni i upravo ti trenuci “slabosti”, često su nam pomagali da smo napredovali, rasli i razvijali se i postavili nove osobne granice.

Ako se u ovom trenutku boriš s bilo kojim izazovom, pitanjem, dilemom i pitaš se kako naprijed, znaj da nisi jedini odnosno jedina. Dobroj prijateljici koja je nekoć pitala odakle mi toliko hrabrosti i moći, u SMS-ju sam joj napisao: “A što mi drugo preostane? Onda kad se predaš, to je početak kraja …“