Koliko si ustrajan?

Prije nekoliko dana dobio sam molbu Karijernog centra Univerziteta u Ljubljani da li bi kao nekadašnji student s posebnim potrebama nešto napisao o svojim iskustvima za vrijeme studija. Tako su se u meni probudile uspomene na vrijeme studiranja u godinama od 1993. do 1998. Iako sam studije na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani završio nakon pet godina, moram reći da nije bilo lako, da sam se susretao s mnogobrojnim izazovima i da sam u određenim trenucima svega imao “pun kofer”, ali uz mnoga padanja na ispitima svejedno sam ustrajao.

Statistika mog studiranja nije baš sjajna – na svaki ispit sam u prosjeku otišao dva puta i tako mogu s ponosom reći da sam praktički završio dva fakulteta. I moj prosjek ocjena nije bio baš vrhunski, ali tada, kad je bilo najvažnije, iskazao sam se i položio ispit.

Ono o čemu danas želim pisati, to je ustrajnost.

Koliko smo uopće ustrajni? Koliko puta imamo hrabrost da usprkos neuspjehu, probamo još jednom? Da li već nakon prvog neuspjeha odustanemo, predamo se i ostavimo sve zauvijek? Kako je s tobom? Jesi li ustrajan i hrabar? Ideš svojim putem i završiš ono što si si zadao, iako na tom putu ima prepreka, rupa i okuka?

Kada sam nakon studija tražio posao, bio sam i pojam ustrajnosti – u prvoj “rundi” poslao sam više od 150 molbi za zaposlenje, u drugoj “rundi” malo manje, ali još uvijek više od 100. Mogao sam odustati, predati se, misliti si da nisam dovoljno pametan, dobar, sposoban da bi dobio taj i taj posao.

Godine 2011. počeo sam plesati salsu. Ja – Robert “dvije lijeve noge” (ako se malo šaljivo izrazim), koji sam mislio da nikada u životu neću znati plesati u paru, naučio sam ne samo salsu već i bachatu i kizombu. A malo tko zna da sam nakon prvog tečaja plesa namjeravao prestati i ostaviti ples drugima. Na prvim satima tečaja bilo mi je stvarno teško, nisam razumio ni brojanja, ni ritma, ni znakova koje je pokazivao učitelj plesa, kada smo učili “footwork”.

Danas zapažam da mnogi (bez obzira na to čime se bave ili se žele baviti) prebrzo odustanu. Zašto ne ustraju? Zašto ne promijene pristup? Zašto ne nađu dovoljno hrabrosti za ponovni pokušaj? Svaki čovjek na ovom planetu traži, da tako kažem, svoje mjesto ispod Sunca, da pokaže svoje talente, darove, zamisli, sposobnosti i s njima ne bogati samo svoj život, nego i život svih ostalih.

Prestati je lako, nevažno radi li se studiranju, poslu, partnerstvu… Ako se vratim studiranju, mislim da je svatko sposoban završiti faks, samo ako želi i spreman je učiti i ustrajati, bez obzira na moguće neuspjehe na ispitima. Opravdanja u smislu “zašto” nešto ne možemo samo su izgovori da nismo dovoljno dugo ustrajali i uložili dovoljno energije, volje, hrabrosti i vremena.

Ako nam na određenom području ne ide kako smo zamislili, onda pitanje: “Da li je to već nekome uspjelo?” može biti dobra motivacija, inspiracija i zalet za buduće ustrajanje. A što ako smo prvi koji to pokušava? Osobno sam zbog svoje “slušne specifikacije” već odavno “prvi” na mnogim područjima – studiranju, poslu, plesu… I ako nekome usprkos “hendikepu” nešto uspije, zašto ne bi i tebi?

Na naslovnici moje prve knjige Tamo gdje je volja, tamo je i put imam ispod slika Alberta Einsteina, Oprah Winfrey i Leona Štuklja napisano: “I vi imate sve što su imali i oni, kada su bili na početku.” I istina – svatko je nekoć počeo negdje na “dnu”. Nakon toga se počeo razvijati, rasti, školovati se, bio je predan i ustrajan i sve to vodilo je do toga da je uspio.

Moj sluh mogao bi mi biti uvijek u životu “prikladan izgovor” za mnogo toga što mi baš i ne može uspjeti. A kada si odredimo “ograničenja”, time praktično sami sebi odredimo okvire u kojima možemo djelovati. Mnogi ljudi imaju u zdravstvenom smislu sve, ali susrećemo se s različitim misaonim granicama odnosno ograničavajućim uvjerenjima koja se bez obzira na sve zdravstvene uvjete ne mogu nadmašiti.

Vrijedi zapamtiti da je često baš područje, gdje se susrećemo s najviše izazova i iskušenja, upravo ono koje nam nudi najviše mogućnosti i darova za rast, razvoj i obilje. Ustrajnost jedna je od vrlina koje nam mogu koristiti na bilo kojem području života.

Onaj trenutak kada nemamo više “unutarnjeg žara” odnosno volje i ustrajnosti – tog trenutka počinje početak našeg kraja. I zato: ako si već 99 puta probao određenu stvar i skoro si potpuno izgubio nadu, daj – skupi hrabrost i pokušaj i stoti put. Možda ćeš uspjeti baš u tom stotom pokušaju.

Misao koja mi je u životu više puta pomogla da sam osjetio zahvalnost kada sam se našao ispred novih izazova, slijedeća je:

“Nekoć sam psovao i proklinjao jer nisam imao cipele, ali samo do onog dana kada sam ja, tako samcat i jadan, sreo čovjeka koji nije imao nogu.”

Možda će i tebi ova misao dati nadahnuće, poticaj i moć da kreneš u akciju i ponovo pokušaš. 🙂