Priča o mrkvi i magarčiću

Nekad davno živio je magarčić koji je svaki dan vatreno tražio svoju mrkvicu. Neki ljudi su se sprdali s njim tako da su mu ispred nosa, samo par centimetara od njega, nudili mrkvu, a kada je pružio glavu prema njoj, odmah su ju uvijek maknuli. Tako se cijeli život trudio da bi konačno “zagrizao” u onu slasnu mrkvu, a uvijek mu je izmakla. Ponekad je u vrtu našao mrkvu, ali nije je znao izvući iz zemlje i zato je druge molio za pomoć. Priča se naravno ponovila, mrkvu su mu iskopali, a onda se opet s njim igrali i nikada mu ju nisu dali.

Godine su prolazile, žudnja po onoj mrkvi koju su mu uvijek držali ispred nosa, uvijek je ostala. Kako je bio sve stariji, bio je sve više tužan, razočaran i nesretan. Njegova mrkva bila je za njega u ovome životu “nedostižna”. Jednog dana je odlučio da će otići od kuće, da će ostaviti svoju sigurnu luku i otići u daleki svijet. Otišao je na dugo putovanje širom svijeta, bio je u Americi, Kini, Indiji, u Južnoj Africi, Rusiji, otišao je čak na Novi Zeland i na kraju i u Veliku Britaniju. A priča je uvijek i svuda bila ista – onu mrkvu uvijek su mu gurali ispred nosa, a kad je bila na dohvat ruke, uvijek mu je izmakla.

Kada se vratio kući, pozdravili su ga njegova braća i sestre. Pitali su ga kako je bilo u bijelome svijetu, što je sve vidio, gdje je sve bio i kakve je avanture doživio. Svi su ga pozorno slušali s otvorenim očima i nadali se da će im otkriti tajnu o onoj mrkvi koja uvijek izmakne. A nažalost nije je mogao reći. Tajne nije bilo. Nikad nije mogao dosegnuti mrkvu, jer je uvijek bio “prekratak” ili “prespor” ili nešto drugo “pre_______” (sam upiši ono što ti padne na pamet) da bi ju mogao zgrabiti. Bio je tako blizu, a istovremeno tako daleko… jednostavno nedostižni snovi magarčića.

Jednog dana kada je stvarno bio premoren od traženja mrkve širom svijeta, sjeo je ispod drveta. Tužno je zaplakao i životinje koje su bile uz njega pokušale su ga utješiti, ali ništa nije pomoglo… bio je razočaran samim sobom i životom. Mislio je da je najveći zgubidan na svijetu i da će tek kad dobije tu mrkvu osjetiti sreću, radost, mir, veselje u svojoj duši – sve o čemu je čeznuo već od rane mladosti. Bar jednom u životu želio je osjetiti sve to i doći do spoznaje da je i on dovoljno dobar i dovoljno vrijedan da dobije tu mrkvu.

Nije više znao što bi … i tamo ispod drveta, kada ga ništa nije moglo utješiti, zatvorio je svoje oči i počeo disati kako su ga učili jogiji u Indiji i starosjedioci na Novom Zelandu. I disao je, i disao, i disao…uopće nije imao ni jednu misao, jednostavno se prepustio trenutku i dozvolio si je samo biti. Kada je tako meditirao, u njegovo se tijelo otvorilo ljubavi i radosti. I onda… dogodilo se nešto nezamislivo – svojim unutarnjim očima u svom je srcu ugledao mrkvu koja je bila samo za njega.

Kakvo veselje, kakav mir, kakva energija, kakvo čudo… bila je tamo još od njegovog rođenja i umjesto da se okrenuo duboko u sebe i svoje srce, tu je mrkvu tražio širom svijeta. Mislio je da će mu poznati Guru u Indiji dati moć da nađe tu mrkvu i da će mu Rezervat prosvjetljenih magaraca u Južnoj Africi pomoći razumjeti i shvatiti kako konačno doći do te mrkve. Sve te godine, sav taj trud, sve te suze, sve te neprospavane noći pune tuge… kad bi samo prije znao da ima sve nadohvat ruke, da ima sve to što traži čitavim svijetom već od rođenja u sebi! Osjećaj te dragocjene spoznaje bio je neopisiv, bio je kao snaga tisuće vatrometa.

U onom posebnom stanju blaženosti otvorio je oči, suze mu više nisu tekle niz lice, boje u okolini bile su drukčije, svoje životinjske prijatelje i prijateljice ugledao je u sasvim drugom svijetlu, lice mu je imalo drukčiji izraz. Svi koji su bili oko njega, nisu mogli vjerovati odakle takva moć, odakle takva preobrazba i zašto takva promjena. Za njih to je bilo nekakvo čudo.

Neki su još uvijek željeli manipulirati njime, još uvijek su mu gurali mrkve ispred nosa, još uvijek su ih povukli unazad, a njemu to nije bilo važno. Nije se više dozvoljavao voditi, nije više slijedio drugima, nije više slijedio masama, išao je svojim unikatnim drukčijim putem. Ljudi koji su mu sve te godine gurali mrkvu ispred nosa, izgubili su svoju moć. To ih je prestrašilo jer su vidjeli da magarčić nije više magarčić koji je dozvolio voditi se, već sada razmišlja svojom glavom, osluhne svojim osjećajima i slijedi svome srcu. Nije bilo snage izvan njega koja bi ga mogla usmjeriti s njegovog životnog puta. Svijetom je hodao ponosno, radosno, sretno… bio je jedini u masi magaraca koji je doživio unutarnju preobrazbu i ona mu je zauvijek promijenila život.

Priča o magarčiću je izmišljena, a svejedno daje puno životnih nauka. Predlažem da i ti pogledaš svoj život, gdje sve tražiš izmaknute mrkve, kome sve slijediš i kome vjeruješ. Također se upitaj, zašto drugima više vjeruješ nego sebi. Zašto ne vjeruješ svojoj unutarnjoj mudrosti i inteligenciji koje te uvijek vode sigurno po životnim putevima. Mrkvice ti od rane mladosti guraju ispred nosa, ali iako si tu mrkvicu ponekad uspio-la dobiti odnosno uloviti, svejedno se nisi osjećao-la potpuno ispunjeno, tražio-la si slijedeću, slijedeću i još slijedeću mrkvicu, ali nikad se nisi okrenuo-la u smjeru u koji bi se već odavno morao-la – u svoje srce.

Neka te ova kratka priča uvjeri da ćeš i ti pogledati tamo gdje se nalazi ono što tražiš već cijeli život.