Nesvjesni razlozi za probleme u partnerstvu

Mnogo samačkih, posebno žena, izradi si listu poželjnih osobina koje želi kod svog partnera odnosno muškarca s kojim želi biti u dvojini umjesto jednini. Mnogo žena ima svoju listu poželjnih partnerovih osobina, ali one se s godinama mijenja. Ako bi žena pogledala listu partnerovih osobina kad je imala dvadeset godina i usporedila ju s novijom verzijom kod, recimo, 35 godina, bila bi jako iznenađena.

Osobine, koje su bile važne u ranim dvadesetim godinama, mijenjaju se u tridesetim ili četrdesetim godinama. Ljudi rastemo i razvijamo se, naši životni pogledi se mijenjaju, učimo na iskustvima i naša uvjerenja i vrijednosti nisu više jednake onima iz prošlosti.

Kada uđemo u partnersku vezu, najčešće to učinimo u uvjerenju da će trajati “za uvijek”. Pa svi znamo u kakvom smo stanju kada smo zaljubljeni, i osjećamo one “leptiriće2 u solarnom pleksusu i opojnu moždanu kemiju zaljubljenosti. Znanstveno je dokazano da naš mozak u vrijeme zaljubljenosti djeluje drugačije nego onda kad smo samački.

Trenutno čitam knjigu LJEKOVITI KODEKS (napomena prevoditeljice: knjiga nije prevedena na hrvatski jezik) u kojoj je između ostalog predstavljena i životna priča autora knjige doktora Alexa Loyda i njegove žene Tracey. Alex i Tracey su 1986. godine dahnuli sudbonosni “da” u uvjerenju da će živjeti “sretno do kraja svojih dana”. Alex je imao prvi susret s svojom ženom Tracey dobru godinu prije vjenčanja. Došao je po nju u njezin dom i otišli su do obližnjeg parka, stavili deku na travu i razgovarali, zatim su otišli u šetnju i hodali cijela četiri sata. Pričali su i pričali o svemu, o životu, uvjerenjima, djeci, obitelji, Bogu … jednostavno – otvorili su srce jedan drugome i povjerili se jedan drugome.

Prije vjenčanja bili su na predbračnom savjetovanju, ispunili su upitnike o osobnostima i usporedili ih, napisali su što žele u životu i što ne žele i kako će reagirati u određenim situacijama. I tako – 1986. dahnuli su onaj “da” i kroz manje od godinu dana, oba su se htjeli razvesti. Što se dogodilo? Što je pošlo po zlu? Što su loše uradili?

Iako su puno razgovarali i govorili o tome kako su da su svjesno vjerovali i problem je nastao jer je bilo 90 % njihovih uvjerenja nesvjesnih. Prije od godinu dana nakon vjenčanja, okolnosti su kod oba izazvale bolne uspomene koje su svjesno zaobišli uvjerenja u koja su oba svjesno vjerovala.

Uskoro nakon vjenčanja zaživjeli su po ustroju nesvjesnih uvjerenja po načelu nadražaja i odziva, a to nisu znali. Osjećaji, ponašanje, misli pripisivali su trenutnim okolnostima i životnim iskušenjima. Alex je krivio Tracey, ona njega. Ljutili su se, durili se, svađali se, mislili da imaju probleme zbog okolnosti koje su se događale u onom trenutku.

Ali razlog uopće nisu bile trenutne okolnosti već je bio razlog u njihovom sistemu nesvjesnih uvjerenja koji djeluju po načelu nadražaja i odziva. Ali – ako želimo to promijeniti, svjesni odgovor ne pomaže jer je potrebno izliječiti ubitačne (stanične) uspomene koji su posljedica običaja, a njih uglavnom uopće nismo svjesni.

Njihova priča dala mi je misliti. Zašto se razilazimo iako svi počinjemo svoje ljubavne priče kao u bajkama, zaljubljeni smo do ušiju i preko njih, partneru govorimo kako ga volimo, kako nam je s njim lijepo, ali – kada dođe trenutak, kada je potrebno zajedno zaživjeti, sve se češće naša “love story” sruši kao kućica od karata. I onda smo na bivšeg ili bivšu jako ljuti (ej ti, barabo jedna) i samo kada čujemo za tu osobu, “padne nam mrak na oči” i naraste tlak jer smo totalno pod stresom.

Da li je “kriv” partner? Jesmo li mi “krivi?” Istinski ovdje uopće nema krivca, jer su se srele dvije osobe s različitim nesvjesnim uvjerenjima koja su u nekim situacijama „udarila van“ i mi se uopće nismo mogli kontrolirati. Mnogo parova poznaje izbijanje nekontrolirane ljutnje, vikanja, suza, plača… kada svi potlačeni osjećaji i navike isplivaju na površinu. I onda slijede “optužbe”: “Takav si kao moj otac, takva si kao moja mama, takav-ka si kao moj-a bivši-a …”

Ali – mnogo ljudi zna da uzrok za takvo ponašanje uopće nije partner nego neka nesvjesna stanična uspomena koja možda uopće nije naša već je od oca, majke, djeda, bake, strica, tete … Ovo se čini kao malo nevjerojatno, ali je i te kako istinito.

Tužno je to da se možda od osobe koja nas stvarno voli, rastanemo i pokažemo vrata samo zato jer sva ta nesvjesna uvjerenja, koja prethodno nisu bila pravilno objašnjena, izliječena i riješena, jednostavno eksplodiraju.

Umjesto da bi izliječili nesvjesna uvjerenja i bolne stanične uspomene, često je puno lakše da okončamo vezu i raziđemo se. Možda smo ispred sebe imali ljubav svog života, ali joj zbog “nesvjesnog tereta” uopće nismo dali priliku.

Ako bi obje osobe bile toliko svjesne da uopće nisu “krive” za nastalu situaciju i radije bi se latili liječenja bolnih staničnih uspomena i nesvjesnih uvjerenja, možda bi bili još uvijek zajedno – zaljubljeni, radosni, sretni. 🙂